Dnevnik jednog navijača

08.09.2020.
Ljubav u doba Corone
  1. dan

Prošlo je deset mjeseci od zadnjeg nastupa hrvatske reprezentacije. Napokon će Vatreni opet istrčati i opet obući kockasti dres (ovaj put crni). Tužna vijest je da i dalje nema gledatelja na tribinama, ali grupica nas iz Kluba Mi Hrvati ipak dogovara put za Porto. Ide nas 15-ak. Trebalo je i više, no neki zbog poslovnih obaveza, neki zbog corone, a neki zbog obiteljskih obaveza ipak ne mogu biti s nama. Otkazuje se u zadnji trenutak. Ja si mislim ima li uopće smisla ići, dobivam komentare da nisam normalan ako ću prevaliti toliki put da bih gledao utakmicu na tv-u. Ipak, odlučio sam i idem. Prijatelj Slavko sa sinom Lucasom dolazi iz Bjelovara do Beča i zajedno letimo za Porto. Moj prvi let još od prošle godine. Osjećaji su pomiješani, no nakon slijetanja u zračnu luku Porto, gdje smo raširili veliku hrvatsku zastavu sva sumnja je otklonjena i samo sam sretan što sam tu. Prvi korak je provjera radi li uber u Portugalu i srećom odgovor je pozitivan (znamo kako je inače s taxijem kao turist). Doduše imamo osjećaj da naš taxist poznaje grad jednako dobro kao i mi, tri puta promašuje skretanje, a o engleskom da i ne pričamo (kasnije će se uspostaviti da nijedan taxist ne priča engleski). Napokon dolazimo u centar grada, gdje smo smješteni. Prije nego idemo u hotel želimo se okrijepiti. Naručujemo portugalsko pivo i konobar nam donosi „Super Bock“, jer najpoznatije portugalsko pivo „Sagres“ se u Portu ne toči pošto je sponzor velikog rivala i neprijatelja Benfice. Dok čekamo ostale pričamo o povratku kući. Ja idem preko Madrida, Slavko i Lucas preko Eindhovena. U tome nam se javljaju ostali. Petar i Matej stigli su dan ranije s Mallorce i nalazimo se u gradu. Lokali već zatvaraju kad nam se javljaju Dragan i Mirjana. Odradili su prvu smjenu na poslu u Švedskoj, uzeli vlak do Kopenhagena, pa avion za Porto kako bi s nama stigli popiti još jedno pivo nakon posla. Čudesni ljudi! Javlja nam se i naš prijatelj Žaja, koji je eto pomislio da je najjednostavniji put letom do Lisabona, pa 300km Rent-A-Car-om. Ujutro nam još stižu Patrik i ekipa iz Švicarske i spremni smo.

 

2. Dan

Hotelska sobica je mala, ali udobna i osoblje je simpatično. Sastanak smo dogovorili u centru. Slavko je prvi na nogama i šalje lokaciju. Nalazimo se u jednoj slastičarnici. Dolazim, a već me čekaju Slavko, Lucas, Žaja i Krešo. Iako se u Portugalu alkohol toči tek od 10 sati, Krešo je svojim dugogodišnjim navijačkim iskustvom i simpatičnošću uspio dogovoriti s ljubaznim osobljem prvu turu logistike već i malo ranije. Vadimo zastave i pravimo „Mi Hrvati corner“. Susrećemo tu i jednoga malo starijeg turista iz Danske. Oduševljen što nas vidi, priča nam kako je zapravo htio za Hrvatsku, ali ga ove mjere natjerale u Portugal i eto u nama je vidio bar dio Hrvatske. Naravno, odmah je dobio šal na poklon. Po starom hrvatskom običaju u 13 sati nam javljaju da nemaju više piva. Idemo dalje. Krećemo na put ka stadionu. Tamo nas čeka tv – ekipa. Oduševljeni što nas vide žele snimiti Interview. (Nismo vidjeli niti jedan portugalski dres u dva dana). Nakon toga tražimo najbliži kafić, gdje bi mogli pogledati utakmicu. Nalazimo jedan veliki lijepi kafić, koji na terasi ima dva velika tv-a i njega tagiramo kao naš cilj. Dok pijemo piće dogovaramo kako i gdje ćemo pozdraviti igrače. Konobar (očito ljubitelj Hrvatske) traži sliku s nama i skuplja kune (tečaj kakav samo možeš poželjeti: 2 eura daje za 2 kune. Pitam ga da mu zamijenim 100 kuna). Plan je skovan i idemo opet prema stadionu, ali gle čuda: Čim smo došli blizu stadiona, policija! 2 sata prije utakmice ne daju nam blizu. Spuštamo se niz ulicu, tražimo rješenje, no gdje god da dođemo ista slika. 4-5 policajaca s izrazom lica kao da smo masovne ubojice i ne daju nam blizu stadiona. Odlučimo da idemo nazad prema kafiću, naravno uz pjesmu. Nećete vjerovati, prati nas pet policajaca. Očito ni pjevati ne smijemo. Vraćamo se do nama dobro poznatog lokala, gdje smo rezervirali 4 stola. Malo za nama ulaze policajci u kafić, očito želeći vlasnika upozoriti da bi mogao imati problema s nama, no on ih lagano upućuje ka stadionu uz obrazloženje da smo i ranije bili tu i da smo prijateljski nastrojeni. Utakmicu ću preskočiti. Svi znamo kako je završila, no nakon početnog bola od onoga što smo vidjeli kreće naša pjesma. Kafić je pun, a portugalci u šoku, jer im nije jasno jesmo li gledali istu utakmicu. Slikaju nas, plješću nam, u čudu nas gledaju. Provodimo tu dva sata i vraćamo se u centar, u kojem ulice „gore“ kao da nema corone.

Na svakih 10 metara ulični prodavači nam nude „sumnjive supstance“, što je izgleda normalno za cijeli Portugal. Policija samo mirno prolazi kraj njih. Vraćamo se u hotel, a presreće nas policajac. Zabrinuo se za nas, jer smo u dresovima, a kaže Portovi navijači nisu ljubitelji Splita, zbog Benfice (čije ime ne smijem izgovoriti pred policajcem). Sjedam u taxi i kao inače za 3 eura me vozi gdje god poželim. Moj let za Madrid je u 6h tako da odlučujem da i neću spavati. Budan sam do 3 i lagano se spremam za zračnu luku. Pozdravljam se sa osobljem hotela (recepcija radi 0-24), pozdravljam se s Portom. Velim mu doviđenja, nipošto zbogom. Mjesto na koje ću se sigurno vratiti, nadam se uz bolji rezultat.

 

Kome smetaju navijači?

Kome smetaju navijači?

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST (Reakcija na izjavu ravnatelja Civilne zaštite gospodina Truta) Kome smetaju navijači? MI SMO UVIJEK NA PRVOJ CRTI! Gospodine Trut, nemojte u najtežim trenucima razjedinjavati hrvatski narod i stigmatizirati navijače koji su među prvima došli...

Vole li Hrvati sport ili uspjeh?

Vole li Hrvati sport ili uspjeh?

Prateći žensko europsko prvenstvo u rukometu koje se ovih dana odigrava u Danskoj kao u većini prosječnih hrvatskih navijača i u meni se opet probudio onaj naš dobro poznati nacionalni naboj koji se javi uvijek kada naši sportaši i sportašice nižu odlične rezultate....

Auf Wiedersehen Herr Otto!

Auf Wiedersehen Herr Otto!

Hrvatski trener i bivši izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Otto Barić preminuo je od posljedica koronavirusa u svojoj 88. godini života. 2020. godina odnijela još jednu legendu. “Herr Otto” rođen je u Austriji 1933. godine gdje je postigao najveće trenerske...