Vole li Hrvati sport ili uspjeh?

17.12.2020.

Prateći žensko europsko prvenstvo u rukometu koje se ovih dana odigrava u Danskoj kao u većini prosječnih hrvatskih navijača i u meni se opet probudio onaj naš dobro poznati nacionalni naboj koji se javi uvijek kada naši sportaši i sportašice nižu odlične rezultate. Svaka sljedeća utakmica je gledanija, pratimo ih na društvenim mrežama, zanima nas kako se ponašaju izvan sportskih borilišta i ne propuštamo niti jedan napisani članak o njima. Optužujemo televizije, politiku i novinare zašto im nisu od početka posvetili više pažnje.
Potaklo me to na razmišljanje o mom odnosu prema njima, pa sam se zapitao volimo li mi Hrvati zapravo sport ili uspjeh?

Sjetim se vrućeg ljeta 2001. godine. Goran Ivanišević odlazi na još jedan Wimbledon (vjerojatno zadnji u karijeri) kao 125. igrač na ATP ljestvici. Samo tjedan dana prije najvećeg turnira u svijetu tenisa igrajući na jednom Challengeru ispao je kako sam kaže od nekog konobara. Polako i u tišini prateći na televiziji Teletubbiese Goran se probijao do glavnog ždrijeba natjecanja, ali nitko osim njega nije vjerovao da bi mogao otići do kraja. Svaki sljedeći meč prirodnim putem i zdravom logikom nametao se kao zadnji. Jeste li na početku turnira vjerovali da će Goran podići pehar pobjednika? Ja iskreno NE!

Goranov uspjeh navodi me tako na priču o Ivici i Janici Kostelić. Brat i sestra koji su trenirali u tišini i daleko od medijskog glamura, a zbog nedostatka sredstava često spavali pokriveni snijegom po slovenskim šumama. Obitelj koja je prodala osobni automobil da bi si mogla priuštiti opremu za skijanje. Jeste li tada vjerovali da će samo nekoliko godina kasnije Hrvatska imati najuspješniju obitelj u povijesti skijaškog sporta? Ja iskreno NE!

Razmišljajući tako o uspjesima pojedinaca koji su se utkali u naša srca sjetim se Sare Kolak, simpatične cure iz Ludbrega čiju sliku ni međunarodni olimpijski odbor nije imao spremnu kada je svojim kopljem iznenadila atletski svijet. Sara je također djevojka koja si u Hrvatskoj nije mogla priuštiti uvjete za treniranje, pa je živjela i trenirala kod svoga trenera u Sloveniji, a na natjecanja je išla s posuđenom opremom. Jeste li tada znali za nju odnosno vjerovali da će Hrvatskoj donijeti olimpijsku medalju zlatnog sjaja? Ja iskreno NE!

Jedna od najljepših hrvatskih sportskih priča je svakako Portugal 2003. Tada posljednju momčad na europskom prvenstvu preuzeo je Lino Červar i napravio cijelu rekonstrukciju ekipe. Poraz od Argentine u prvoj utakmici nije ukazivao na bitniju ulogu Hrvatske na natjecanju, pa javnost nije budno pratila rezultate do prolaska u drugi krug. Jeste li tada pomislili da će nam rukometaši donijeti toliko radosti, a da će Ivano Balić postati najbolji rukometaš svih vremena? Ja iskreno NE!

Svi navedeni primjeri podsjećaju me na uvjete rada u kojima već godinama treniraju naše rukometašice. Isti ti uvjeti i marginaliziranje ženskog rukometa nisu nam bili predmet razmišljanja dok djevojke nisu napravile najveći rezultat u povijesti ženskog rukometa. Jeste li vjerovali u njega prije početka natjecanja? Jeste li znali nabrojati sve naše rukometašice u Danskoj? Ja iskreno NE!

Gore navedeni primjeri uspjeli su radom i osobnim odricanjima, a veća ulaganja institucija u sport njih bi učinila pravilom, ne izuzetkom. Hrvatska je u svijetu prepoznatljiva upravo po sportu i zadatak svih nas je omogućavanje boljih uvjeta kako bi novi naraštaji imali lakši put do svjetskog vrha kojim bi ovu malu, a u sportu tako veliku naciju učinili još ponosnijom. Ovaj tekst svakako ne treba biti kritika našeg društva nego poticaj da se svi zajedno borimo za budućnost hrvatskog sporta umjesto prebacivanja odgovornosti na druge. Zato podržimo i naše košarkaše kada im ne ide, bodrimo naše mlađe reprezentacije čime ćemo pokazati vjeru u budućnost i svakako bodrimo pojedince dok si grade put ka vrhu. Pokažimo da hrvatski navijači navijaju za svoje kada medalja nije garancija, pune tribinu kada je protivnik manje atraktivan, ne vole samo uspjeh nego uistinu žive sport.

Mirko Bebek

Naše zastave naša su pjesma

Naše zastave naša su pjesma

Hrvatska se vraća na mjesto sreće. Nakon neugodnog i pomalo iznenađujućeg poraza od Slovenije Vatreni dolaze u nepokorenu Rijeku. Dobro ste pročitali! U gradu koji teče hrvatska reprezentacija u službenim utakmicama nikada nije doživjela poraz, a današnja pobjeda...